Polazak u školu jedna je od važnijih prekretnica u djetetovu životu. Za mnogu djecu to je uzbudljivo razdoblje puno znatiželje, ponosa i osjećaja da postaju “veliki”. Istodobno, promjena može donositi i nesigurnost, pitanja, strah od nepoznatog ili pojačanu osjetljivost, što je ujedno i sasvim očekivano.
Važno je znati da prijelaz iz vrtića u školu nije samo promjena prostora i dnevne rutine. To je promjena uloga, očekivanja, odnosa i načina funkcioniranja. Dijete iz poznatog, zaigranog i često vrlo podržavajućeg vrtićkog okruženja ulazi u strukturiraniji sustav s novim pravilima, obvezama i zahtjevima. Upravo zato je podrška roditelja u tom razdoblju iznimno važna.
Dobra vijest je da se većina djece uspješno prilagodi školi kada imaju dovoljno vremena, razumijevanja i sigurnosti kod kuće. Roditelji ne trebaju stvoriti “savršenog prvašića”, nego pomoći djetetu da razvije osjećaj samopouzdanja, samostalnosti i povjerenja u to da će uz podršku moći savladati nove izazove.
ŠTO JE DJETETU DOISTA POTREBNO PRIJE ŠKOLE?
Roditelji često osjećaju pritisak da dijete prije škole mora znati što više: čitati, pisati, računati, dugo sjediti, savršeno se ponašati. Međutim, za uspješan početak škole često su važnije neke druge vještine koje uključuju:
- Samostalnost
- Može se samostalno obući, spremiti svoje stvari, otići na toalet, oprati ruke, pojesti obrok i zatražiti pomoć kada mu treba.
- Radne navike
- Može kratko vrijeme ostati usmjereno na zadatak (10 – 15 minuta), dovršiti jednostavnu obvezu i pratiti uputu primjereno dobi (upute u 2 – 3 koraka).
- Emocionalnu stabilnost
- Može prepoznati kako se osjeća, barem se djelomično umiriti uz podršku odraslih i podnijeti manja razočaranja.
- Socijalne vještine
- Zna čekati red, dijeliti prostor i materijale, sudjelovati u grupi, izraziti svoje potrebe, rješavati jednostavne nesuglasice i uvažavati tuđe potrebe i želje.
- Povjerenje u sebe
- Ne odustaje odmah, prihvaća da ne mora sve znati odmah i vjeruje kako može naučiti.
Drugim riječima, dijete ne treba u školu krenuti “savršeno pripremljeno”, nego dovoljno osnaženo da može učiti, pitati, pokušavati i postupno se prilagođavati.
KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI KOD KUĆE?
Najveća pomoć dolazi u obliku svakodnevnih malih koraka koji razvijaju sigurnost i samostalnost.
- Razgovarajte o školi mirno i realno
Pričajte djetetu o školi kao o važnom i lijepom iskustvu, ali bez idealiziranja i zastrašivanja. Korisno je opisati što ga otprilike očekuje: učionica, učiteljica, školska torba, odmor, nova djeca, zadaci, učenje.
Dobro je izbjegavati poruke poput:
- “U školi više nema igre.”
- “Vidjet ćeš ti kad krene škola.”
- “Tamo moraš biti ozbiljan.”
- “Ako ne budeš dobar, učiteljica će se ljutiti.”
Takve rečenice mogu pojačati strah i stvoriti negativnu sliku škole.
- Ojačajte svakodnevnu samostalnost
Dijete će se u školi osjećati sigurnije ako već sada ima priliku samostalno obavljati svakodnevne zadatke. Neka samo:
- oblači i skida dio odjeće
- obuva obuću
- posprema igračke i svoj kutak
- sudjeluje u jednostavnim kućnim obavezama
- vježba traženje pomoći kada nešto ne može samo
- pronalazi rješenje problema
Važno je dopustiti djetetu da pokuša, čak i kada to znači da će mu trebati više vremena.
- Uvedite predvidljivu rutinu
Škola donosi više strukture pa je korisno još prije polaska postupno uvoditi stabilniji ritam dana. Posebno je važno:
- redovitije vrijeme odlaska na spavanje
- jutarnja rutina bez žurbe
- vrijeme za obrok, igru i odmor
- kraći periodi usmjerene aktivnosti primjereni dobi
Predvidljivost umanjuje stres i pomaže djetetu da se osjeća sigurno.
- Njegujte igru, a ne samo “učenje”
Igra je i dalje najvažniji način dječjeg razvoja. Kroz igru dijete usvaja pažnju, suradnju, govor, planiranje, samokontrolu i rješavanje problema. Zato je korisno:
- igrati društvene igre
- crtati, rezati, lijepiti, bojati
- slagati puzzle i kocke
- čitati slikovnice i razgovarati o njima
- igrati igre uloga (“škola”, “trgovina”, “doktor” i sl.)
- poticati prepričavanje događaja iz dana
Takve aktivnosti razvijaju mnoge vještine važne za školu, ali bez pritiska.
- Učite dijete da pogreška nije neuspjeh
Neka djeca u školu kreću vrlo motivirano, ali se lako obeshrabre kada nešto ne uspiju odmah. Zato je važno još prije škole graditi stav da je pogreška normalan dio učenja. Takav pristup jača otpornost i smanjuje strah od neuspjeha.
ŠTO RODITELJI MOGU UČINITI NEPOSREDNO PRIJE POLASKA U ŠKOLU?
Kako se približava početak školske godine, korisno je djetetu dodatno približiti promjenu.
Možete:
- prošetati do škole i pokazati djetetu put
- razgovarati o tome kako će izgledati prvi dan
- zajedno pripremiti torbu i pribor
- čitati slikovnice ili priče o polasku u školu
- pripremiti djetetu radni prostor u njegovoj sobi ili nekom drugom mjestu u kući
- naučiti dijete točnu adresu i broj telefona kod kuće kao i radno mjesto i broj telefona roditelja; naučiti ga kako će zaključati kuću
- podsjetiti dijete na njegove snage: “Znaš pitati kad ti nešto treba”, “Hrabar si kad upoznaješ novo”, “Naučio si već mnogo toga” i sl.
Važno je pritom ne stvarati preveliko uzbuđenje i pritisak. Djetetu treba osjećaj da je škola važna, ali ne i zastrašujuća “velika prekretnica” koju mora savršeno odraditi.
NAJČEŠĆE BRIGE RODITELJA
„Mora li moje dijete znati čitati i pisati prije škole?“
To je jedno od najčešćih roditeljskih pitanja. Korisno je znati da polazak u školu ne znači da dijete mora već svladati školske sadržaje. Poželjno je da pokazuje interes za knjige, govor, simbole, crtanje i aktivnosti koje potiču predčitalačke vještine, ali nije nužno da prije škole već čita ili piše.
Mnogo je važnije da:
- razumije jednostavne upute
- može pažljivo slušati kratko vrijeme
- prepriča što je čulo ili doživjelo
- razlikuje osnovne pojmove i odnose
- ima razvijenu finu motoriku u skladu s dobi
- pokazuje interes za učenje
Ako dijete već pokazuje interes za slova i brojeve, to se može poticati kroz igru i svakodnevne situacije (primjerice igrati s djetetom igre glasovima: k-u-ć-a = kuća i sl.), bez forsiranja i ispitivanja.
„Moje dijete je sramežljivo. Hoće li se snaći?“
Sramežljivost sama po sebi nije problem ako dijete ima barem jednu „strategiju povezivanja“ (pozdrav, pitanje, traženje pomoći). Pomognite djetetu s „rečenicama za ulazak u igru“ i dogovorite s učiteljicom kako će dijete dobiti prvi „most“ prema grupi.
„U prvom tjednu je plakao/la, je li to loš znak?“
U prvom tjednu su suze česte i ne znače automatski da je prilagodba loša. Ključno je da se kroz rutinu i podršku intenzitet smanjuje. Ako se tjeskoba pojačava ili traje dulje uz tjelesne simptome i odbijanje škole, poželjno je obratiti se školskom psihologu za savjet.
Zaključno, polazak u školu ne traži od djeteta da odjednom postane veliko, ozbiljno i potpuno samostalno. Potrebno mu je vrijeme, podrška i osjećaj da uz sebe ima odrasle koji vjeruju u njega. Najvažnije što roditelj može dati djetetu u tom razdoblju nije savršen trening za školu, nego sigurnost, ohrabrenje i poruku da je prihvaćeno, da smije griješiti i da u novoj situaciji nije samo. Na ovakav će način lakše razviti ono što je za uspješan početak škole najvažnije – osjećaj sigurnosti u sebe i povjerenje u svijet koji ga čeka.
A dragim roditeljima i budućim prvašićima želimo svu sreću u budućim školskim avanturama!
Pripremio:
Marko Prostran, psiholog